Hector Berlioz: 150 godina od izceznuca neshvacenog genija romantizma

Pod plastom zaborava

Théophile Gautier je Berlioza, zajedno sa Victorom Hugoom i Eugèneom Delacroix nazvao “Svetim Trojstvom romantizma”. Danas kada se obiljezava 150 godisnjica kompozitorove smrti u Parizu i cijeloj Francuskoj, njegovo postojanje i djelo su velika nepoznanica sirokoj publici.

Neuporedivi glazbenik, osnivatelj modernog orkestra i nadaleko poznate francuske melodije, pionir festivala, promovirao je gigantske orkestre. Nadaren pisac, prolificni novinar, bio je i istinski Europljanin. Obozavan u Velikoj Britaniji i Rusiji, predvodi genereciju Mendelssohna, Schumanna, Liszta i Wagnera. Klasican jer naslijednik Rameana i Glucka, reformirao je svjetsku liricnu scenu i oblike simfonijskog koncerta.

Cijele godine se u Hexagoneu organiziraju svecanosti i glazbena predstavljanja, u cast i sjecanje “najmanje shvacenog glazbenika u zemlji”, izcezlog 8 ozujka 1869. Hector Berlioz i danas u “duhu vremena” je zacudjavao, pa se njegova glazba nije svima dopadala, iako od uvijek smatrana “kreativnim uspjehom”.Djelo mu je ostavljeno po strani i gotovo zaboravljeno. Jedino je Fantasticna simfonija /La Symphonie fantastique/, komponirana 1830, odoljela zaboravu, podrzavana iz Chicaga i Minhena, zahvaljujuci Rafaelu Kubelihu ili u Londonu gdje su ga neumorno predstavljali Thomas Beeckham i Colin Davis. Vrijeme je pobilo pogresna tvrdjenja poput navoda izvjesne Alice Gabeaud, koja je kod Laroussea, 1930 godine izdala knjigu pod nazivom : “Hector Berlioz, francuski glazbenik rodjen u oblasti Isère 1803 i umro u Partizu 1869, imao je buran i bizaran zivot”!

Berliozovo postojanje je bilo onakvo kakvim ga je zamislio : otac, poznat i slavljen lijecnik usmjerio ga je prema glazbi, naucivsi ga svirati flazolet, gitaru i flautu. Ali bezuvjetno je nastojao da ga Hector naslijedi, pa mu je omogucio odlazak u Paris. Mladic je proveo godinu dana na Medicinskom fakultetu i posvadjao se s obitelji, upisavsi se na glazbeni Konzervatorij. Od tog doba pa do kraja postojanja, upoznao je brojna negiranja, podvale, pokusaje ponizavanja, niske udarce koje su mu upucivali kolege glazbenici ali i zvanicnici.Prvi jer nisu uspijevali zivjeti od umjetnosti, a ostali zbog neprihvacanja njegovih inovacija i stvaralackih neobicnosti.

-Victor Berlioz-pisao je Théophile Gautier- posjedovao je za svoju umjetnost neopisivu strast i volju, posvetivsi glazbi cijelo svoje bice.

Da bi se razumjele kompozitorove osobenosti i karakter, neophodno je procitati njegove memoare : pune pasije, nesvakidasnje iskrenosti i znacajne stilske razine. Berlioz je bez suzdrzavanja izrazavao osjecaje, sa poletom dijelio elan i posebnu unutrasnju snagu.Recit o Estelle, predivnoj 17 godisnjakinji kojoj je sa 12 ljeta posvecivao prve balade, plijeni : -Kada sam je vidio osjetio sam udar, odmah sam je zavolio i upao u zanos koji me nije napustao…

Berlioz, zaljubljen u ljubav, ozenio se s Harriet Smith, clanicu grupe koja je u pariskom teatru Odéon, dugo predstavljala “Hamleta”. Prema svjedocenjima prijatelja Deschampsa : -Hector nije ozenio irsku glumicu niti Ophéliju, nego Shakespearea, osobno!

Maestro simfonije

Po dolasku u drevnu Lutèce /izvorno ime Parisa/, Berlioz je ostvarivao concertos za solisticki instrument i orkestar, medju kojim “Harold u Italiji”, potvrde njegove naklonsti altou. Posvuda je bio na vrhu sa simfonijama, posebno Fantasticnom, osobnom i eksplozivnom potragom, nedokucivim uvodom u opisnu glazbu, ali i sa “Roméom i Juliettom” , cija je “ljubavna scena” prema Wagnerovom tumacenju : -Najljepsa melodija koju je ostvarilo ljudsko bice!

Glazbenik je odusevljavao i djelima u kojima je upotrijebio glas, kao u “Ljetnjim nocima”, melodijama ostvarenim prema Gautierovim poemama. Poletnost ali i sumnja poznavatelja glazbe, dolazili su od oblika njegovig posebnih formata, sacinjenim od cantata i oratoria. “Kristovo djetinjstvo”/L’Enfance de Christ”, iznenadjivalo je navodnim nepodudarnostima i mocnim opozicijama, neuobicajenim u kompozicijama epohe. Ipak, najvisa liricna razina dostignuta je u “Trojancima”/Les Troyens/, takozvanoj operi-albatrosu.Duga,nesavrsena, pomalo barbarska, posvadjala ga je sa Wagnerom, mladjim desetljece ciji su prvi opusi oznacavali da se u potpunosti, moze mjeriti za Berliozom. Kasnije su “Trojanci” proglaseni “najfascinirajucom galskom operom”.Napokon “Velika Misa mrtvima”/La Grande Messe des morts/, najupecatljivija duhovna glazba 19 stoljeca, ocaravala je sa zborom od 200 izvodjaca, 16 cimbala, 1000 instrumenata sa zicama i 32 bakarna. Odavno se istice kako -nakon Berlioza, galska ozbiljna glazba nije ista. Radikalno inovirajuci nacin stvaranja, obiljezen je igrom glazbenih obojenosti, usvojenih kao modus umjetnickog izrazavanja. Ohrabrivao je istrazivanja Belgijanca Josepha Saxa, izumitelja saksofona, sto je medju prvima upotrijebio particije galskog kompozitora.

Orkestralni reziseri nisu bili odusevljeni Berliozom jer je zahtijevao rijetke instrumente, nepoznate dodatke i pomagala. I aktualno, njegove kombinacije zacudjuju : obratno povezani instrumenti, suprotno navikama epohe, nisu trebali ostvarivati zvukove, sto se nije dogadjalo jer je sve bilo uhodano i koherentno. Wagner nikada nije zaboravio lekcije galskog kompozitora a Malher je naslijedio Berliozovu kompozitorsku slobodu. Stoljece nakon izceznuca Olivier Messiaen je pronasao isto zrno ludosti, doslijedno slijedivsi kompozitora. Poznata je glazbenikova naglost, napadi ljutnje, smrknutost i burne reakcije protiv drugih i samog sebe!Takodjer njegova briga za kompletna ostvarenja pa je sve radio sam. Za razliku od mladjih kolega, livrete skoro svih svojih lirskih djela, ostvario je osobno.”Trojanci” ne bi bili sto jesu da nije preveo “Eneidu”. U pocetnoj sceni libreta “Faustovog proklestva /La Damnation de Faust/ je napisao -Umorna zima ostavila je mjesto proljecu; priroda se podmladila. Umjetnikova jednostavnost odredila je nastavak stvaralastva, obiljezenog mnostvom turneja. Nastupao je u Belgiji, Njemackoj, Pragu i Rusiji, gdje je bio cijenjen i veoma uvazavan. Zadnja vrijedna ostvarenja “Te Deum” pa “Béatrice i Bénédicte” iz 1862 godine, tijekom koje je ostao bez supruge Marije Recio, ozenjene 1854. Umro je desetljece i pol kasnije, od zagusenja mozga.

U rodnoj kuci kompozitora, Muzeju “Hector Berlioz” otvorenom 1935 i sasvim renoviranom 2003 godine, svakog kolovoza se organizira festival klasicne i romanticne glazbe.Simfonijski koncerti i glazbeni “rendez-vous”, programirani su u dvorcu Louis XI. Svi dogadjaji posveceni 150 godisnjici glazbenikovog izceznuca su vidljivi na adresi www.berlioz2019.fr

Autor: Dzana Mujadzic